The road to success is paved with humiliation. The sooner you accept that, the easier the journey will get.
|
"Bolje. Bolje. Svi bismo morali biti bolji. Ja želim biti bolja. Mi želimo biti bolji. Cijeli svijet bi volio biti bolji. Svi bismo bili bolji kada bi svijet bio bolji."... prema nama. Kao osobama. Lako bi bilo biti bolji kada bi i drugi to bili. Ali onda bi se svi opet našli na jednakoj valnoj duljini i opet bi željeli/trebali bolje. Ali u svakom slučaju, bilo bi nam bolje (nego sada). Ili bi se zadovoljili jednim višim stepenom boljitka pa bi nam svima bilo dobro. [Iako si neki to sigurno ne bi dopustili (priznati). Dakle, opet ništa. Ili?] (I dalje sam kukavica. I dalje ne vidim izlaza iz toga. I dalje vrijedi sve isto kao i u prošlom postu.) /Ja sam u redu. Drugi ne valjaju./ (I tu je pravi kraj posta.) Ne patim od one bolesti kada misliš da si bolji nego što jesi i da si bolji od drugih. Ali određeni ljudi u mom životu očito imaju taj poremećaj (kojemu sam ja zaboravila stručni naziv). Ali ja osobno smatram da tako nešto ne postoji. Nitko nema pravo određivati tko je bolji/što je bolje. Zato takav poremećaj i ne može postojati. Kao ni svi oni drugi "poremećaji" i "bolesti". I sve što je ikada izrečeno je krivo. I sve što je ikada izrečeno nije krivo. Jedino sam ja uvijek u pravu. Jedino ja (nikada) (ni)sam u krivu. Pa si vi mislite. "Svi bismo bili bolji kada bi svijet bio bolji." Tvoj svijet i ti. Drugi mi ulaze, nameću se, pokušavaju kontrolirati moj svijet. Oprosti im Bože, ne znaju što čine. Svatko ima pravo činiti što želi. Ja to pravo ne iskorištavam (u onoj mjeri u kojoj je dozvoljeno/u onoj mjeri u kojoj bih mogla). I zato je tako. Još uvijek mi je previše stalo (do mišljenja, pogleda, riječi, riječi koje su izrečene, djela koja su bila i koja će biti). I zato je tako. To je moja najveća mana, moja najodvratnija navika. Iako nisam ovisna i nije mi jako važno, još uvijek je to previše. Previše za mene. (Ovdje nije kraj.) Već žalim što sam ovo objavila. |
